Što god se sada moglo reći o transhumanistima, ljudi koji žele poboljšati svoje biološke performanse, koji nisu ograničeni onim što im je o njima zapisano u genima, uključujući i o mogućem programu starenja, Ova vrsta ljudi postoji od…civilizacije. Možda čak i prije. Ne znam kako je to u vrlo različitim kulturama, kao u kini, na primjer, ali u našem dijelu svijetaEp o Gilgamešu to je svjedočanstvo ove želje, pobune protiv smrti. U doba u kojem smrt može doći na mnogo načina, i manje bi ljudi nego sada starilo, strah od smrti dolazi prvenstveno iz straha od starenja. Starost je bila sigurna presuda... na smrt. Iako je riječ o ljudima koji su živjeli ili još žive iznimno dugo. UEp o Gilgamešu govori se o rješenju, što Gilgameš saznaje, ali ga ne uspijeva primijeniti. Morao je ne spavati veliki broj dana. Ne znam što simbolizira nedostatak sna, da sve drevne priče imaju tumačenje koje nam je teško razumjeti, pogotovo jer su u vezi sa starijima, možda iz drugih kultura. Ali kad bi nedostatak sna značio neprekid određenih biokemijskih procesa, ne daj im da stanu, Sklon sam vjerovati da intuicija starih nije bila u krivu. A Biblija kaže da će ljudi naučiti živjeti vječno. Oni će naučiti, pogotovo jer su tako programirani. Starenje i smrt bile su božanske kazne.
Moderna biologija dokazuje da su u pravu. Bakterije ne stare i teoretski su… besmrtne. Naravno, mogu uništiti čimbenici okoliša, od običnog šećera ili alkohola do zračenja koje čak i ne pocrni. Ali u dobrim uvjetima žive neograničeno dugo. Oni se množe, to je istina. Jer za njih život nije odvojen od reprodukcije. Oni repliciraju vaš genom i kopiraju ga (gotovo) cijeli genom uvijek. Mislim, radim sve što znam non-stop, i kada je potrebno, naučite i nove stvari, koje zatim dijele sa svim svojim rođacima i prijateljima u okolici. Odnosno, oduprijeti se antibioticima, metabolizirati sve vrste čudnih tvari, itd.
Ali koliko god dugo živjeli sretno na našem planetu koji je bio njihov raj, jednog dana su se počeli razvijati. Nešto se dogodilo. Pojavili su se složeniji organizmi, koja je imala genetski materijal zatvoren u unutarstaničnim kapsulama, ne lebdeći kroz ćeliju, a ćelija je imala nekoliko odjeljaka, gdje su se odvijale specijalizirane reakcije, kao što su one proizvodnje stanične energije. Bez obzira na mehanizme kojima se to dogodilo (da postoji nekoliko hipoteza, neke simbioze mogu biti uključene, prema nekima) ono što se dobilo na prvi pogled je energetska učinkovitost. Nije bilo mjesta za sve reakcije. Sada je nastupilo starenje? Teško je reći da li u obliku koji poznajemo. Prošlo je neko vrijeme, pojavili su se višestanični organizmi, ovaj put sa specijaliziranim stanicama, ne samo stanične odjeljke. Ali starenje još uvijek nije bilo sigurno. Ali drugi dan, prije nekog vremena 650 milijunima godina, eksplozija novih vrsta, neki postoje čak i sada, pojavio se. I da, neki su počeli stariti, iako nam je to vrlo teško shvatiti.
Znati stari li neka vrsta, imamo dva kriterija, formulirali Finch i Austad: povećanje mortaliteta tijekom vremena i pad plodnosti, također s protokom vremena. O slaboj strani ovih kriterija raspravljao sam u svojoj knjiziKarike koje nedostaju u starenju, između ostalih. Ni kod ljudi stopa smrtnosti ne raste ravnomjerno s godinama. To je maksimum smrtnosti u adolescenciji, i minimalna stopa između 25 i 35 godine star. Naravno, ovisi o uvjetima okoline. Još jedan vrhunac smrtnosti, posebno u prošlosti, bila je to prva godina života. S druge strane, na reprodukciju gledamo kao na krunu života. Naravno, kad reprodukcija ne bi bila, ne bi se reklo. Odnosno, u uvjetima starenja više ne bi bilo života, ali ne samo. Međutim, organizmi su skloni žrtvovati reprodukciju pod stresom. Kalorijska restrikcija, poznato da mijenja životni vijek kod mnogih genetski različitih vrsta, utječe na plodnost. I većina organizama (s obzirom na to kakvu je ljubav božanstvo gajilo prema žoharima) veći dio života žive kao ličinke, ne kao reproduktivno sposobne odrasle osobe, možda bi na kriterij plodnosti trebalo gledati opreznije. Iako mogu reći na temelju dokaza da se čak i plodnost starih životinja može poboljšati određenim tretmanima za produljenje života, barem ako su miševi.
Što bi bilo starenje? Bilo bi zanimljivo znati što su ljudi mislili u davna vremena, eventualno oni iz dalekih kultura. Bilo je i novih nekonformističkih uvjerenja i eksperimenata, ali koji su se pokazali neuspješnima zbog nedostatka kolateralnog znanja. Na primjer, presađivanje žlijezda sa životinja bilo je jednom, u prvoj polovici 20. stoljeća, u modi. Samo su transplantirani organi propadali, iz vrlo lako pogoditi razloga... sada. Zanimljivo je da negdje blizu nas, što je sada Slovačka, mađarski plemić potječe od prinčeva Transilvanije, savjetuje vještica, vjerovao je da će mu se vratiti mladost ako se okupa u krvi mladih žena. "Eksperiment", u čiju se autentičnost ne možemo zakleti, dovela bi do mnogih zločina čiji je pravi supstrat (možda i politički) ne poznajemo ga. Rezultati se ne bi pojavili. Ali čak i ako u cijeloj priči nema ništa istinito (najvjerojatnije), hipoteza ostaje, vjerojatno popularan, što se pokaže stvarnim. Krv mladih životinja zapravo ima pozitivne učinke na stare životinje. Odnosno, usporava starenje. Suprotno je istina? Očigledno je tako. Eksperimenti ove vrste donekle su noviji, ali imao je tu ideju 150 godine star. Međutim, bila je marginalna.
Važna hipoteza, koji je napravio veliku povijesnu karijeru, je ono slobodnih radikala. Sve je počelo s radioaktivnošću, veliko otkriće s početka 20. stoljeća, koji je pokazao da se u fizici ne zna sve, kako se vjerovalo. Ovaj novootkriveni fizički fenomen trebao je imati mnoge terapeutske učinke. Pierre Curie bio je vrlo uzbuđen, i eksperimentirao na sebi. To ga je zapravo dokrajčilo. Kad su ga udarila kola koja su prevozila kupus, već je bio izrazito slab fizički i psihički. Njegovo nesigurno stanje ga je osuđivalo. Radioaktivnost se etablirala u liječenju raka. Možda bi bilo bolje da se to nije dogodilo.
Ali još jedno otkriće, ovaj put iz biologije, pomogla nastanku ove hipoteze. Evelyn Fox Keller govoriTajne života, tajne smrti o težnji biologa za prestižom, koji su željeli učiniti svoje područje nečim egzaktnim i važnim kao što je fizika. Zatim otkriće dvolančane strukture DNK (nazvana "molekula života"), imali utjecaj kakav su željeli. Za ovo otkriće zaslužni su Watson i Crick, iako činjenica da su gledali sliku difrakcije X-zraka, dobila Rosalind Franklin (zapravo od strane njezinog učenika), bio odlučujući za razumijevanje strukture, nakon što je Pauli jako propao. Priroda je pomogla da prestiž ovog otkrića bude neokaljan prisutnošću žene. Franklin je umro od raka jajnika prije no što je Nobelova nagrada dodijeljena.
Je li DNK bila molekula života?? Ni izdaleka. DNA virusi, poput onih RNA, nevini su koliko mogu biti. Bez stanica koje ih sintetiziraju ne rade apsolutno ništa. Sada bismo mogli reći da je prion, abnormalni protein, koji se ne razlikuje od normalnog osim po načinu savijanja, moglo bi se nazvati molekulom života.
Potraga za genima starenja, kao i za mnoge sada rijetke bolesti 100 godina ili čak i manje, to je još jedan rudnik u kojem se traži rješenje za starenje. Polazi od ideje da postoji program starenja. Milijuni se troše tražeći one gene koji bi uzrokovali propadanje i umiranje organizama nakon što postanu beskorisni, odnosno nakon što se razmnože. Na logično pitanje, kad ne bi bilo bolje da se organizmi mnogo dulje razmnožavaju, bez odgovora. Naravno, reprodukcija je dizajnerski kompromis, što može utjecati na druge funkcije. Iako kod većine vrsta postoji reproduktivni pad povezan sa starenjem (to je kriterij starenja), općenito, degradacija tijela također utječe na reprodukciju. Ispostavilo se da je razlog traženja tih gena nešto sasvim drugo, ne starenje: Iz istog razloga je biologija sada više genetika, i mnogi istraživači su uključeni u ovo područje, genetike koja je. Naravno, geni utječu na razvoj, metabolički procesi, a sigurno mogu utjecati i na starenje. Promjena nekih gena utječe na brzinu starenja. Ali teško je povjerovati da geni starenja postoje igdje osim u zahtjevima za dodjelu bespovratnih sredstava. Na tu činjenicu mi je skrenuo pozornost gerontolog Valeri Chuprin. Istraživanja se provode za bespovratna sredstva, ne za prave rezultate.
Ali što bi starenje moglo biti nego nešto povezano s ionizirajućim zračenjem i DNK? Naravno, imaju visoku energiju, ionizirajuće zračenje uništava strukture DNK. Oni proizvode mutacije tj, to je istina. Slobodni radikali, odgovoran za starenje, vrlo su kratkotrajne i izrazito reaktivne vrste. Među njima su ozon i perhidrol. Proizvode ih živi organizmi, osobito one koje imaju stanično disanje. Slobodni radikali nastaju u mitohondrijima. Samo to, suprotno onome što se prije vjerovalo, iako su mitohondriji zahvaćeni starenjem, kao i sustavi koji pružaju zaštitu od slobodnih radikala, mutacije nisu veliki problem sa starenjem. Ne rastu ni približno toliko. Da ne spominjemo činjenicu da neke tvari s jakim prooksidativnim učinkom produljuju životni vijek glista... No, razmislimo o bakterijama. Oni ne stare, a vrlo su osjetljivi na ionizirajuće zračenje. Naravno, mogu umrijeti od slobodnih radikala. Također imaju antioksidativne sustave. Od nekih imamo i mi koristi, tj. neki vitamini. Iako je prikupljeno mnogo podataka koji proturječe ovoj hipotezi, antioksidansi se još uvijek vrlo dobro prodaju. Tretmani antioksidansima ne produljuju maksimalni životni vijek, iako imaju učinke na prosječno trajanje. Ionizirajuće zračenje uništava stanice. Također se može vidjeti kroz izlaganje suncu. Ali nisu oni jedini.
Tretman koji povećava prosječni i maksimalni životni vijek je kalorijska restrikcija. Ovisno o vrsti, znači dijeta sa svim nutrijentima, ali s manje energije (kalorija). Njezina je povijest također kontroverzna. Autor pokusa, Clive McCay (1898-1967, tako skroman u dugovječnosti) došao je iz područja stočarstva. Proizvedeno 30-ih godina, donekle su zanemareni od strane drugih istraživača. Ali ideje su bile starije. U Nietzscheu sam pronašao reference na dugovječnog građanina koji je tvrdio da je ono što bismo danas nazvali restriktivnom dijetom njegova tajna. Zanimljive su mi Nietzscheove kritike.
Ograničenje kalorija bilo bi dio onoga što se zove hormeza, tj. umjereni stres. I ideje vezane uz hormezu su starije. Ali postojao je "ozbiljan" razlog za njihovu marginalizaciju: njihov bi mehanizam nalikovao nečemu vrlo spornom: homeopatija! Ne mislim tako, ali što god učinili može nalikovati na praznovjerje iz tko zna koje kulture. Ako je homeopatija praznovjerje, nemate se čega bojati da bi vas to moglo kompromitirati. Prema dosadašnjim teorijama, homeopatija je pseudo-nauka. Ali... 70-ih godina 19.st, kada se smatralo da se više ni ne isplati studirati fiziku, da više nemate što otkriti (kako kaže Mario Livio uBriljantne greške) možda bi se slikanje kostiju činilo kao praznovjerje. Kad bih samo saznao da homeopatija stvarno djeluje, Pitam se koji je tu fenomen. Ako ste racionalni, ne želite dokazati da niste u stranci iracionalnih, već naprotiv, trudiš se ne imati predrasuda i popraviti ono što ne znaš.
Druge velike nade u liječenju starenja bile bi telomeraza i matične stanice. Znam da sam na početku svoje karijere bio vrlo uzbuđen zbog matičnih stanica. Ali iskusni ljudi rekli su mi o mnogim modama koje su vidjeli u znanosti, od kojih ništa nije ostalo. Ono što se zapravo traži je riješiti problem kroz vrlo tržišno prihvatljivo rješenje. Zapravo, samo je rješenje tržišno, zapravo nije važno koliko će riješiti. Naravno, ima nešto o telomerozi i matičnim stanicama, što sam opširno objasnio u svojim člancima i uKarike koje nedostaju u starenju.
Ono što sam primijetio na brojnim kongresima je da je rijedak, vrlo rijetko, pojavljuje se netko kritičkog duha koji kaže pravu stvar o pomodnim idejama. Ali kad dođe do rješenja, nebo pada. Jako je teško iznijeti valjanu kritiku, analizirati činjenice, a još je teže donijeti drugu paradigmu. Pokušao sam to učiniti, gledati dalje od svih modela i svih predrasuda, ali uglavnom gledati na život strojnim jezikom. Prema mojoj hipotezi (također objavljeno uKarike koje nedostaju…), starenje je nusprodukt evolucije, svojevrsna krizna adaptacija. Ne postoji nešto poput rasporeda starenja, ali program (ili više) krizni odgovor. Volimo misliti da je čovjek na vrhuncu stvaranja i da se evolucija kreće prema savršenstvu. Ne, evolucija pravi kompromise za kompromisima, krpe na krpe. I teško gubi sofisticirane likove. Teško je strancu povjerovati da čovjek ima manje gena od nekih beskralješnjaka. Smatramo da je inteligencija kralješnjaka izvanredna, osobito sisavaca i ptica, ali inteligencija je samo karakter kojim ti organizmi mogu odgovoriti na krize (ili mogu pobjeći od njih).
Krize u prirodnoj povijesti praćene su evolucijskom eksplozijom. Pretkambrijska revolucija, o kojoj sam gore govorio, to je primjer. Pravilo se održalo nedavno. Klimatske krize dokumentirane su tijekom humanizacije, izmjena između razdoblja gladi i relativnog obilja ("Civilizacija gladi/Još jedan pristup humanizaciji"). Humanizacija je također utjecala na starenje? I. Čovjek pati od bolesti koje ne postoje ili su rijetke kod najsrodnijih primata. Netko je primijetio da nijedna životinja ne postaje toliko oronula u starosti.
Starenje bi bilo neka vrsta repa evolucijskog guštera. Gušter ostavlja svoj rep u pandžama napadača. U svakom slučaju, ona uzgaja drugu. om hiperkolesterolemija, dijabetes, oni su simptomi odgovora na gladovanje. Svi se pitaju zašto su Amerikanci tako debeli. Mnogi su potomci onih na brodovima smrti, tj. jadnici koji su preživjeli irsku glad, iz 19. stoljeća. Neki nikad nisu sišli, drugi se nisu ni stigli popeti. Vjerojatno pradjedovi današnjih dugovječnih ljudi sa savršenim analizama ne bi imali vremena ni popeti se. Govoreći o traženju gena pretilosti, kad sad 50 godinama su roditelji tih ljudi izgledali normalno. A dijabetes tipa II bio je puno rjeđa bolest.
Detalj o genima dugovječnosti je da je jedina krvna grupa povezana s dugovječnošću tip B. Vrijedi za sve populacije. Zanimalo me jer sam mislio da je to učinak povezivanja s drugim genima, vezano za određenu migraciju. Ali jedno istraživanje pokazuje da ljudi s tipom B imaju veću vjerojatnost da će umrijeti u bolnici od drugih uzroka. Ako je skupina povezana s većom fluidnošću krvi, poremećena koagulacija nakon nesreće... Imalo bi se štošta reći na ovu temu, ali zaključak, prema ovoj hipotezi (i brojne datume) to je to, ako ste iz dugovječne obitelji, trebali biste uzeti u obzir da ono što brzo ubija druge možda neće ubiti vas ili će vas ubiti sporije, ali nešto bi vas moglo ubiti što druge ne ubija.
Može liječiti i spriječiti starenje? I. Ne postoji zakon koji kaže ne. Kemijske reakcije su reverzibilne. Ireverzibilnost dolazi iz činjenice da reaktanti nestaju. Kod starenja životinja, i dalje ružan, kako to radimo, ionako postoji neizvjesnost reakcija. Ali možete stimulirati neke koji su pogođeni. Moguće je. I to s malo novca, dodao bih. Barem se tako kod miševa može povećati prosječni i maksimalni životni vijek. S bilo kojim 20-25% svjedoku. I plodnost…
Kako ljudi sada doživljavaju starenje? Većina, posebno onih u medicinskom polju, Mislim da se ništa ne može učiniti. Starenje se ne smatra bolešću, iako je to bolest sa smrtnošću 100%. Kolege liječnici, ali ne samo, Stalno govorim sebi da prestanem stariti, nositi se s bolešću, S tim bih imao više uspjeha. Postoji mnogo grupa na društvenim mrežama, istina nije baš naseljen, ljudi koji žele da im lice ne stari, transhumanista i sličnih vrsta. Ali zapravo većina njih ima povod i razlog za druženje. Bili bi jako tužni kad bi ovaj uzrok nestao. S velikom sumnjom gledaju na sve što se ne uklapa u njihove predrasude. Kao i na svakom polju, kada imate način ili proizvod, to je samo prvi korak. Najteže je doći do proizvodnje. U ovom slučaju još uvijek je potreban originalan pristup. Nadam se da ću je pronaći.
Što je istina o tvrtkama s milijardama financiranja? Judith Campisi, istraživač na terenu, skreće pozornost da im se ne da taj novac, da nemaju ništa. To i ja kažem, ali to je istina za većinu onih koji traže novac za istraživanja i žale se da ne dobivaju rezultate jer nemaju novca. Naravno, bez novca je jako teško, ali bez ideja i razumijevanja to je nemoguće.
Za kraj bih malo o predrasudama o starenju. Relativnost starenja. Starenje se razlikuje od onoga što je bilo prije jednog stoljeća? Da i ne. Dok sam govorio, neke degenerativne bolesti, više ili manje povezano sa starenjem, bili su rijetki. Ali oni su postojali, mnogi su posvjedočeni iz antike. Ljudi su živjeli (mnogo) manje u prosjeku. Zašto? Neizlječive infekcije, a posebno izuzetno teški radni i životni uvjeti. Zapravo, Industrijska revolucija, tj. inženjeri i radnici koji nisu dobri u biologiji, bili su najbolji gerontolozi. Iako su u predindustrijsko doba ljudi živjeli duže i bili viši. Industrijska revolucija došla je u kratkom roku (povijesni) s neljudskim uvjetima rada. Ali na vrijeme, sve je postalo dostupnije, udobnije. Poslije II svjetskog rata, s novim ekonomskim i tehnološkim napretkom, u mnogim se zemljama primjećuje povećanje očekivanog životnog vijeka. Na istočnoj strani Željezne zavjese ovo povećanje očekivanog životnog vijeka doseže vrhunac u nekom trenutku. Ono što je bilo poznato dalje bilo je poznato kao kardiovaskularna revolucija. Lijekovi za kardiovaskularne bolesti produljili su životni vijek za cca 20 godine star. Zapravo u lenjinističkim diktaturama (točan naziv za socijalističke zemlje), briga za čovjeka bila je samo na papiru. U stvarnosti, uvjeti života i rada bili su vrlo teški. Ljudi su uništeni, iscrpljeni radom i nedostatkom odmora, nezdrav život, poniženje. Kolega liječnik pričao mi je o nevjerojatnim profesionalnim bolestima od kojih su patili oni koji su radili u čausističkim tvornicama. Tada se znalo da pacijentima spas više nije dolazio odozgo 60 godine star. Sjećam se kad sam bila jako mala i moja beba je plakala jer joj je doktor rekao da umre, da je prestara. Imao je ribu 70 godine star, ZNAČITI. Tako nešto se dogodilo nakon revolucije. Kardiovaskularne bolesti tretirane su kao normalna nuspojava starenja.
Način na koji se promatra starenje bio je izravno povezan s intelektualnom razinom društva. Stari Grci imali su vrlo sličan pogled na starenje kao i mi. Bio si star od 60 godine star, kada je prestao vojni rok. Mnoga poznata djela antike stvorili su ljudi izvan svijeta 70, 80, čak 90 godine star. Ali u Francuskoj 19. stoljeća, starost je bila nešto što se moralo skrivati, stariji su samo teret društvu, a ionako je starost počinjala u 50 godine star. Sada u svakom pogledu starimo bolje nego u prošlosti? Ne. Osim epidemije dijabetesa, pretilost, kardiovaskularne bolesti, uvelike utječe na plodnost. U 19. stoljeću, bilo je normalno da žene rađaju 48 godine star, malo ih je bilo iznad ove dobi, ali su postojali. Iako su siromašne i prezaposlene žene gubile plodnost u mlađoj dobi.
Ali koliko se sada govori o stvarnim životnim uvjetima kada se govori o životnom vijeku, posebno zdrava? Iako postoje studije koje pokazuju da je stres uzrokovan siromaštvom, poniženje, nedostatak emocionalne podrške, su opasnije od prehrane bogate mastima, na primjer! Ali takve ideje nisu tržišne. Ne možemo kriviti političare za njihov kratak životni vijek.
